Jedna sasvim obična rapsodija...

''Gubite se, dobro mi je!''
H.G.Wells

Ne znam jeste li primjetili kako blogovi onih koji uglavnom ništa ne rade cvjetaju brojem postova i svakog dana osvane neka nova genijalana umotvorevina? Ne radeći ništa, ti ljudi imaju vremena za pisanje... ja eto nemam... proteklih tjedan dana, koliko otprilike nije osvanuo novi post na mom blogu, radim jedan divan činovnički posao u struci... u Pravnoj službi jedne istaknute hrvatske tvrtke... za razliku od posla portira koji sam obavljao i koji je bio prilično zatupljujuć, ovaj novi posao je dosta intelektualno zahtjevan, traži koncentraciju i stalnu dostupnost, preciznost i poštivanje rokova... iako je uglavnom, kako sam već napomenuo, činovnički i svodi se na više-manje ispunjavanje već gotovih predložaka i tek pokoje prepisivanje nekih podnesaka, dopisa, nagodba i žalbi, pa onda i fotokopiranje, faksiranje, kuvertiranje i sl., omogućio mi je da dobijem empirijski uvid, iz prve ruke, u to kako izgleda sudski spis, podnesak, tužba, žalba i dr. Neizmjerno sam zadovoljan ovim poslom zbog neprocjenjivog iskustva koje stičem, a ni plaća nije loša... no, kao što rekoh, posao je zahtjevan i iscrpljujuć, puno traži i makar sam voljan dati, energije je sve manje... s druge strane, uvid u čisto pravo, neiskusnom umu poput mog je opasan.... jer razina objektivnosti i želja za dobivanjem slučaja bez obzira na stranu je tolika da osoba jednostavno mora otupjeti na realne potrebe za ljudskim dostojanstvom i emotivnošću... osoba mora emotivno umrijeti... ovo očito, između ostalog, sve više počinje utjecati na mene u posljednje vrijeme...

Da ne spominjem sad faks, (odlažem tu temu kao i Sve One Teme Koje Se Lako Odlažu poput pospremanja sobe i sl.) reći ću samo da je u fazi pripreme... no, u meni se dešavaju previranja van uobičajenih promjena raspoloženja... prošao sam kroz određene faze u životu i pamtim dva velika previranja moje osobnosti... jedno koje se dogodilo u veljači 2004. godine, a drugo se dogodilo u siječnju ove, još uvijek, 2005. godine, koja sitno broji i liječnici joj ne daju još puno...

Prva velika promjena karaktera došla je nakon izuzetno promiskuitetnog i ispraznog razdoblja ljubovanja, pijančevanja i lumpovanja, a uslijed mog proučavanja filozofije Novog Zavjeta... taj neki simpatični lik o čijem je životu riječ u dotičnoj knjizi završi na križu jer je propovijedao filozofiju ljubavi koja nikako nije spadala u vrijeme u kojem je živio... i bio je spreman umrijeti za to... naravno, moj mladenački, maturantski duh, pun zanosa i prkosa, objeručke je prihvatio takve ideje i počeo ih je više prakticirati... nemojte me sad krivo shvatiti... Novi Testament doživljavam isključivo kao filozofsku knjigu, a ne kao neku bogomdanu objavu ispravne religije... etički nauk kršćanstva je najveća i najljepša tekovina Zapadne civilizacije... šteta što ga ''Crkva'' d.o.o. zanemaruje, a i mnogi drugi... uglavnom, nakon te promjene, osjetio sam se ispunjeno... tako ispravno i dobro... držao sam se Svojeg i nisam tražio Tuđe, al pomoć sam uvijek nudio... nije da sam prije bio pokvareni gad, no ova promjena učinila me definitivno boljom osobom... bar sam tako mislio..

Sredinom lipnja 2004. isplivao je nakratko stari ''Ja'' na površinu... no dovoljno dugo da obilježi idućih par mjeseci mog života... počeo sam opet švrljati s cugom i ženama, posustao sam... nakon mjesec dana sam se ponovno smirio... i upoznao jednu djevojku koja je u prvi mah bila luda za mnom... a ja sam naučio biti lud za njom, no to na kraju nije ispalo potpuno To... a i za vrijeme te kratke romanse stigla je naplata mojih (zlo)djela u lipnju i to u obliku bolesti - Mononukleoze... tako da dotičnu djevojku nisam bio u stanju viđati gotovo mjesec dana... a poslije se sve razvodnilo... nakon bolesti stiglo je razdoblje nevjerojatne samoće.... koje je dovelo do mog drugog posustajanja pred Životom...

Više je tu faktora bilo... započeo faks, upoznao mnoštvo ljudi, od kojih su mi neki postali istinski prijatelji među kojima i Ona... no, u svemu tome sam bio sam.. po prvi puta suočen sa Životom... trebao sam nekoga s kim bih šetao u te hladne posljednje zimske mjesece 2004., no nije bilo nikoga, osim hladnoće i obaveza... postao sam ogorčen i depresivan, okorjeli cinik... stav mi se promjenio samo tako... odjednom, preko noći... i prestalo mi je biti bitno... nakon toga, postao sam poželjan faktor... pa sam tako ušao iz tog Očaja u očajnu, praznu vezu koja mi je lagano otvorila oči i naposlijetku me ipak dovela do Nje...

Otkad mi je Svevišnji poslao Nju... sve mi je pošlo od ruke... društvo je bilo dobro, ispiti su se davali... i sve je nekako funkcioniralo, u početku... no, teško je ostati zadovoljna svinja i s vremenom Život me je ponovno počeo tući... najprije sam izgubio Dedu... iako ni sad nisam praktički ni počeo tugovati... slijedeći udarac je došao neposredno iza nemilog događaja i to od nikog drugog no drage mi Majke... koja mi je zamjerila zapostavljanje obaveza koje i nisu bile toliko hitne... zatim su počeli razdori u društvu... pa i Prva Svađa s Njom... prva, u nizu...

Moje je društvo iznimno različito... svakakvih tu ljudi ima... od ljudi s jednostavnim i (ne)normalnim životnim filozofijama, do zanesenih učenjaka koji će napraviti teoriju i od obične kuhinjske krpe... Rastrgan na sve strane, a trudeći se da svima udovoljim (uključujući, naravno i sebi) trčkarao sam, poput onih domaćina na velikim proslavama koji su toliko zauzeti akomodacijom gostiju da zaboravljaju proslaviti što već slave, od jedne do druge osobe... nalazio vremena u svom kronično neorganiziranom životu, nastojao svoje potrebe prilagoditi svima... rekao sam nedavno da se bavim drugim ljudima, a u slobodno vrijeme studiram... očito nedovoljno, u oba slučaja...

Moja sadašnja, treća velika promjena karaktera (trenutno u tijeku), rezultat je opisane situacije... jer dogodilo se nešto što nisam nikada mogao pretpostaviti da bi se moglo dogoditi... Moj najbolji drug, osoba koju poznajem već 20 godina (od 19 koliko ih imam...), prošloga mi je tjedna uručio vijest da ''Ne zna bi li mu ja mogao zabiti nož u leđa..'' i to nakon jednog glupog nesporazuma kojeg je skrivio zaposlenik obrazovne ustanove u čijoj smo službi moj drug i ja kao portiri... tko će mi vjerovati ako ne moj najbolji drug... a da bi stvar bila još gora rekao mi je, na suptilan način da ne valjam ''Kiddou, ti si se promijenio, postao si nekako umišljen i ohol ko ova bagra s Prava'', a to sve zbog moje izjave u polušali da će mu kao upravnom pravniku dotična bagra s Prava, prije ili poslije, šefovati... dakle... radi gluposti... radi gluposti sam ja ovakav - onakav... to ne propuštaju ni drugi spomenuti... kolike strašne nepravde im činim... i kako ih ''štrecne'' kad kažem nešto u šali, neprimjereno po njihovom sudu... prije im nije smetalo, koliko se sjećam... sada im smetaju i moje ponašanje i moj stil i moja osobnost... ulažu stalno prigovore mojoj savjesti... pa i Ona... i Majka... i Drug... nisu uočili moj trud, jer sam pogriješio... distribuiravši pažnju, zapravo sam je razvodnio.... dobio veliku pljusku... od Najbližih i od Života... kako mi je i trebalo... jer sada je jedino logično objašnjenje da sam prokleto loša osoba i da sve što radim u životu radim krivo...

Na kraju ostaje zaključak, a sad se nadovezujem i na svoja dva prethodna posta... da je pojedinac, kako god okreneš, uvijek potpuno... i apsolutno... sam u životu... a u toj svojoj samoći i nevažnosti je apsolutna nula... nitko i ništa spram lavine istih pojedinaca koji se tako mnogo trude biti različiti... tek cigla u zidu, tek ovca u stadu... ovo je moja zadnja faza u procesu odrastanja... nakon ovoga raskrstio sam konačno i zauvijek sa svojim djetinjstvom i svim pogodnostima koje ono nosi – naivnost, vjeru u ljude, emotivnost i ulazim u jednu puno siviju, hladniju i goru sredinu Prosječnosti... Život... karta za sivilo za svakog... i ne znam još kako će se iskristalizirati moja ličnost nakon ove treće i posljednje faze niti koliko će ona trajati, no jedno je sigurno... nikada više si neću dopustiti takve kronične pogreške u životu i pljuske koje za njih dobivam... nikada više neću čuti prigovor na moju savjest... jer tu su paragarafi, pa zagrabi... pošteno i za veru i za neveru... i zasad, a kako se čini i odsad... u spisima nalazim svoje spasenje, svoju nadu i svoju smrt...

''Evo me, Noći, stara prijateljice...''
Crvena jabuka - Tuga, ti i ja...

Zapala je tko zna koja noć u beskonačnom nizu... i k tome još kišna... romantika je ovdje negdje, lebdi iznad oblaka, fali još samo onaj dobri stari nasmijani mjesec... skriva se već neko vrijeme... Učio sam danas, tj. sad već - jučer, nešto sitno... sutra, tj. sad već - danas, moram bolje zapeti, imperativ je da se kolokvij prođe... bar to, kad ostale obveze tako elegantno zanemarujem... No, eto... ponijela me romantika večeri nekako - Kum na Novoj, tapkanje kiše po prozoru, letargija u kostima... Kazneno procesno pravo moralo je ustuknuti pred ovakvom najezdom emocija... već negdje na pola Kuma odlučio sam ne ići sutra odnosno danas na predavanje... ma kako ključno bilo... učenje dolazi na prvo mjesto, a i majka je rekla da će raditi dulje, što znači ništa od auta... i tako izgubljen sam dolutao na blog...

Noć mi potpuno odgovara... ako niste primijetili, gotovo svi moji postovi napisani su pod velom te crne ljepotice... cijeloga života sam se skrivao iza mraka... neka smirenost, lakoća dolazi iz njega, potpuna tišina i mir... najljepši izraz za to pronalazim tek u engleskom jeziku - serenity... potpuni spokoj... Navodno kad umremo to je ono što nam se događa... potpuno crnilo, mir i spokoj... Te teorije nisu mi puno značile kad sam bio nestašno derište koje je po cijele dane trčkaralo uokolo sa društvom, a opet sam noći provodio uz knjigu, dobar film ili što već... Sjećam se da me bilo sram što sam jedino dijete u susjedstvu koje ustaje iza 12h... i zašto sam onda uvijek skloniji noći? Mora da je to nešto urođeno, svakome od nas... čitao sam negdje da je puno lakše biti dnevni tip - savjesniji ste, odmoreniji, sve obaveze obavljate na vrijeme kojega imate u izobilju, organiziraniji ste, sve u svemu - konstruktivan pripadnik društva... a što je s noćnim pticama? Eh, pa... za njih kažu da su to umjetnički tipovi, koji nemaju istančan osjećaj odgovornosti i autoriteta, koji jedva krpaju kraj s krajem, obavljaju sve kampanjski, boreći se sa pretežno dnevnim svijetom... zvuči kao ja... moje kazneno procesno zlato bit će veoma tužno...

Nikada još nisam posumnjao u izbor svoje profesije, i jednog od ovih zimskih dana pisat ću i o njoj, ali sam se zato nebrojeno puta upitao - jesam li joj dorastao? Tek sam druga godina, a krila su mi već davno potkresana... izrastaju negdje iza ponoći kad se primam knjige ili dobrog filma ili čega već... i kratko traju, tek nekoliko sati, za sad dovoljno da dajem sve u kakvom-takvom roku... ne sramim se priznati da se bojim... bojim se svitanja, više nego vrag tamjana, bojim se svakog novog dana, bojim se onog što dolazi... traume koje život sprema svakog dana, koje sam vidio, čuo ili osjetio na vlastitoj koži dovoljan su mi osnov tog straha... čovjek može samo biti na oprezu, ne posustati kad ga život smetne... sakriti i pobjeći mu ne može...

Noću je pak sve mirno i nekako je pritisak ipak... bar malo - slabiji... možda je to sve samo neka moćna iluzija, neka noćna droga... no, u svakoj noći ima nešto malo magije... život izlazi iz okova svakodnevice, nema žamora, nema kretanja, buke, traženja, rokova... u mraku je lakše zatvoriti oči...

''U jutra rana plaše me senke
minulih dana.
Sećanja mutna kao u laži,
kao u snu...

Ipak se borim, ipak se nadam,
sve manje letim, sve više padam,
i sve su jače ruke što me vuku dnu... ''
Đorđe Balašević - Život je more

Protekli dani bili su ponešto magloviti... magla se uvukla u sve pore mokrog grada... obuzela je i moj pogled... negdje na ivici moga oka stoji još posljednji tračak nade... posljednje utočište, zadnja točka bez ograničenja vidljivosti...

Davno sam prestao gledati na ovaj svijet kao jedno divno mjesto ili je to ipak bilo tek jučer? Pritisak koji se vrši je neprestan.. svako je jutro novi i sve veći izazov... prečesto poželim ne probuditi se... da, živio bih san... vjerujem da bi svatko od nas živio san... Ima nešto u meni što mi zabranjuje pristup mondenom, profanom, svjetovnom... kako vam drago... ne mogu shvatiti neke pojedince, ljude... vidim ih kao prilično prizemne i ograničene - ne svojom neinteligencijom i neemotivnošću, već ovim svijetom, životom... moguće sam i pomalo ljubomoran na njih jer tako čvrsto stoje ovdje, ispijaju koktelčiće, uživaju u publicitetu, traže onu kunu više. Prolaze kroz život veseli, opuštajući se zadovoljno kao svinje u blatu... doista, lijepo je biti zadovoljna svinja... no, moja osobnost tjerana je nekom maglom s tek blagom pojavom već davno izblijedjele mjesečine... kao da ne želi biti sretna... veo sumnje nadvio se nada mnom kao nadgrobna ploča nad blještavom hrastovinom jeftinog ljesa... sreću gubim i kad je nađem, ne popuštam nikad pred momentima lucidnosti... postojano i ponosno držim svoju tvrđavu, moju vlastitu oazicu u pustinji života, a ipak... sve više padam...

Porušeni snovi i jadikovke, a opet - divan svijet... kako kaže Ehrmann... ma zar to može biti? Što je onda toliko divno u njemu? Ne, dragi moji, ne veseli me više ni cvrkut ptica, ni blistava šuma, ne nalazim utjehu ni u gradskoj vrevi, ni u hrani, čak ni u piću... svijet me učinio cinikom svojom istošću... prokleto je isti... i da je bar ta njegova istost u bar jednom njegovom segmentu divna, nepogrešiva, časna i dostupna... ne... naprotiv... ona je tmurna, siva, maglovita nakupina svakodnevice umotana svakoga dana u drugu, teško dostupnu vrpcu... je li dan doista drugačiji ako obučem plave umjesto crnih hlača?

Ti divni trenuci blaženstva koje provedem s Njom na ''maloj adici od peska'' daleko od sviju i od svega... negdje između šestog i osmog oblaka... toliko su rijetki i daleki da sve teže dolaze do izražaja... može li čovjek ikada uistinu biti sretan, a da ne zatvara oči pred ovim svijetom? Mogu li biti sretan uz toliko patnje i boli na svakom koraku? Uz toliko sivila uokolo? Uz nepravdu koja se odvija posvuda?

Svi u sve guraju nos, svi o svemu znaju sve... živimo u dobu kada je informacija dostupna svima... a informacija je daleko najopasnije oružje... mnogi pogrešno barataju s njom... sloboda mišljenja poništila je svaku mogućnost monopola privilegirane klase mislioca, a opet... monopol postoji... preuzela ga je raja, sitan narod, puk... a najgora vrsta tog puka je tzv. ''elita''...

Oholost je pojela čovjeka. Nitko više ne stvara mišljenje... samo brani ono postojeće... ne nalaze se kompromisi, prihvaća se samo bezuvjetna predaja... u ovakvoj bespoštednoj borbi, osoba koja se želi izgraditi ne može opstati... mišljenja najvećih ''liberala'' postala su neoborive presumpcije... rasprava je izgubila svaki smisao... jer svatko ima pravo na mišljenje i ljude jednostavno više nije briga... otuđenje je došlo do vrhunca... biramo ljude koji nam odgovaraju, druge brišemo s popisa... godi nam povlađivanje i potvrđivanje naše ispravnosti... čak smo i obitelj razorili... jer nam nije odgovaralo mišljenje pojedinih članova... jest, svatko ima pravo izreći ono što misli, ali koliko smo to ustvari spremni čuti? I još važnije - koliko smo to spremni prihvatiti? Nitko ne voli radikalne promjene, a svi se žale na dosadu... elita se spremno gradi... ljudi bez mišljenja i ''liberali'' su najprihvatljiviji... temelji sivog i hladnog svijeta su postavljeni...

Kapitalizam je ovdje snažno utjecao na razvoj sivila... u čisto ekonomskom smislu... proizvod je postao statusnim simbolom... negdje na putu postalo je važno imati, a ne biti... skupi auti, skupe naočale, skupi mobiteli... oholost, pohlepa, obijest i sve veći broj raznih prava čovjeka su otuđili od zajednice... on ima pravo na to... ima pravo na svoja četiri zida, ima pravo na vlastiti izbor, pravo na mišljenje, pravo na odbacivanje svakog drugog mišljenja... uskoro postajemo otoci, odvojeni jedni od drugih... naši susreti počnu se svoditi na mrke poglede i tek poneko odbjeglo ''bok''... bojimo se jedni drugih... naša ostavština bit će generacije bez mišljenja, jer misliti nikad neće imat priliku naučiti... učitelji su davno umrli... Platon, Heraklit, Aristotel, Krist, Muhammad, Augustin, Spinoza, Kant, Hegel, Sartre... relikvije prošlih vremena na koje smo naučili gledati sa sprdnjom i cinizimom... važnije je sada ipak preživjeti, snaći se, osigurati tjednu kavu u Hemingwayu, hlače u Dieselu, jahtu na Hvaru, hladan i kičasti Božić koji ima smisao isključivo u broju lampica i celofanu pod borom...

Naše zadovoljstvo nam je postalo prioritet... poteškoće koje pronalazimo u imanju, sprječavaju nas da budemo... postali smo robovi plitkoće života... postali smo moralni bogalji... potpuno okrenuti od realne slike svijeta, zasljepljeni vlastitom prividnom zadovoljštinom, hrabro koračamo dalje... prepuštajući svijet strpljivim prstima neminovnosti... neminovnosti propadanja... oni koji se osvrnu, padaju... i unatoč tračku nade u kutku njihovih očiju, nema im spasa...

''Prvo što me strašno potreslo, kad su me izbacili iz kamiona na zemlju, bio je ovaj prizor: nekoliko metara ispred mene sjedio je potuno gol jedan domobran oko kojega se vrtio partizan s velikim nožem i sjekao ga tako da je krv šikljala iz cijelog tijela. Bio je već slijep. Partizan mu je oči iskopao. Ruke su mu bile vezane na leđima. Podnosio je sve to potpuno mirno. Nije se mogla čuti nijedna riječ optužbe. Sjedio je, ne pognut, s uzdignutom glavom.'' Preživjeli svjedok Bleiburga (Hitrec, H. - Hrvatska povjesnica)

Uhvatila me neka bolest... ne znam, grlobolja neke vrste i sada pijuckam čaj i razmišljam o svemu što je bilo... razmišljam o današnjem danu zlokobne 1943. godine... ali i današnjem danu godinama iza toga... to me dovodi do danas... danas, 62 godine poslije, će, zatrovani ideologijom i ispranih mozgova, starci i njihova djeca, obući drevne partizanske i pionirske uniforme i poći put Kumrovca kako bi proslavili ideju 6 ujedinjenih baklji pod Josipom Brozom Titom, ideju socijalističke federativne republike, ideje bratstva i jedinstva... Reklo bi se - baš lijepo... divne su to ideje, no realnost je bila potpuno drukčija...

Već prije sastanka AVNOJ-a u Jajcu '43, a svakako i poslije, KPJ i partizani su pokazali svoje pravo lice... ubijali su i krive i nedužne, mučili i palili, postali su kao i agresor... no, u to vrijeme je među partizanskom svitom cvala ideja bratstva i jedinstva... svi su bili kao jedan, razlike se nisu pravile - pod istom uniformom, protiv istog neprijatelja... svi narodi i narodnosti, Mirko i Slavko... ideja koja je kasnije ostala na životu samo u propagadnim filmovima i serijama poput ''Kapelskih kresova'' ili ''Marša na Drinu'' koji su sačinjavali vrhunac jugoslavenske kinematografije. Nisu uočavali problem u svojem principu ''Ili si s nama ili si protiv nas'' i u narodom sudovanju koji su odnijeli možda najviše nedužnih života tokom rata. Za jednog seljaka svjetski rat i ne znači puno sve dok mu u kuću ne upadnu odredi Nijemaca, ustaša, četnika, partizana i tko zna čega sve ne... i dok mu ne počnu prijetiti životom tjerajući ga da bira stranu u ratu koji ga se ne tiče... ''Biram svoju njivu'' rekao bih im ja... a prvi bi mi rekli da sam partizan, a drugi da sam ustaša... u oba slučaja bih pokupio metak... bez razlike... no, razlika postoji... jer ipak, pobjednik je taj koji piše povijest...

Došao je i kraj rata... Volkdeutscheri, kako su popularno bili nazvani stanovnici njemačke i austrijske državljanosti u Vojvodini i Slavoniji protjerani su ili poubijani, a Vojvodina je naseljavana srpskim stanovništvom da bi se oduzela ''fašističkoj'' Hrvatskoj i pripojila ''pobjedničkoj'' Srbiji... dogodio se i Bleiburg... 15. svibnja 1945, u 4:30h potpisom generala Herenčića prestaje postojati Nezavisna Država Hrvatska. Hrvatski narod - vojska i civili koji su je pratili, na livadi, nedaleko od bleiburškog dvorca u kojem je potpisana kapitulacija, nije ni slutio kakva mu se krvava sudbina sprema. Herenčić ubrzo dolazi na livadu i zapovijeda opće razoružavanje. Sluteći što slijedi, Herenčić si oduzima život, a Hrvati, goloruki, bivaju napadnuti od partizana koji su okruživali polje. Uslijedio je strašan pokolj, praćen mučenjima i vrijeđanjima. Partizanske snage su počele vraćati Hrvate u Jugoslaviju, a taj povratak pretvorio se u tzv. Marševe smrti odnosno Križni put hrvatskog naroda. Još tjednima poslije događaja na Bleiburgu kolone hrvatskih vojnika i civila vukle su se između Bleiburga i Beograda, a dalje do Rumunjske... pretpostavlja se da su na tom krvavom putu partizani ubili oko 300 000 ljudi... pri tom trudeći se da se sakriju dokazi - sadile su se šume na mjestima masovnih grobnica, a kolone su predvodili odredi specijalnih jedinica van regularnog zapovijednog lanca... sa žrtvama Bleiburga i usponom komunističke partije, pokopana je i povjesna istina o antifašističkoj borbi...

S mirom stvorena je i nova Jugoslavija... a s njome pojavljuju se i prve razlike... više nismo svi jednaki, ima i jednakijih... Partija ulazi u sve pore društva, uspostavlja se totalitaristički sustav pod krinkom ''samoupravnog socijalizma''... navodno ukidanje klasne podjele u zbilji je proizvelo dvije klase - radničku i partijsku... u samoj partijskoj klasi postojale su i daljnje podjele, a glavna je bila - Partija i Tito... Tito je postao jedini kapitalist u svojoj državi... imao je sve - 22 milijuna duša koje su bezuvjetno radile za njega, vjerujući u sigurnost i jednaku situiranost za sve koju je trebao pribaviti Tito, baš kao što je to bilo u ratu... no, sada više nije bilo uniforma i ljudi su se počeli prepoznavati kao Hrvati, Srbi, Slovenci, Bošnjaci, Makedonci i Crnogorci... šest naroda Jugoslavije... u ovom raspoznavanju prednjačili su Srbi... dakako, njihova povjesna potreba stvaranje Velike Srbije nikada nije isčezla, a s ratom je i ojačala... Hrvate se doživljava kao narod koji je nerado ušao u ovu zajednicu, kao genocidni narod, fašistički narod... hrvatske žrtve u ratu se umanjuju, a partizanski zločini prikrivaju, vrše se progoni ljudi koji misle drugačije od vlasti, uvodi se kazneno djelo širenja neprijateljske propagande... Kako je smatrano da se Hrvatima ne treba vjerovati, Srbi dobivaju sve najvažnije funkcije u novonastaloj državi - upravna vlast na najvišoj razini, vodeće funkcije u zakonodavstvu, policija, tajne službe, Beograd kao prijestolnica... svi preduvjeti za provođenje srpske hegemonije su ostvareni... još je samo trebalo narod uvjeriti u to...

Kako su Jugoslaviju stvarali partizani koje je ujedinila borba protiv zajedničkog neprijatelja, pa je stoga i u miru bila formirana kao vojnička država, valjalo je pronaći neprijatelja... uvedena je obvezna vojna služba od 2 godine... putem vojske je u narod servirana parola ''Spremajte se kao da će sutra biti rat, a ponašajte se kao da će sto godina biti mir''... zasađeno je sjeme paranoje... a neprijatelj su bili dobri stari fašisti... i tako nekima ni do '87, a ni do danas nije bilo jasno ''da je rat nedavno završen i da su Rusi već na Reichstagu''... Hrvati su samom činjenicom što su Hrvati - fašistički kolaboracionisti i ustaše tako bili izloženi netrpeljivosti čak i običnog srpskog puka koji je možda nekada i vjerovao u ideju ''Bratstva i jedinstva''... ukidaju se i neka temeljna ljudska prava - pravo na prakticiranje religije, pravo na samobitnost naroda, pravo na izricanje vlastitog mišljenja (ako je u suprotnosti s mišljenjem Partije), time i pravo na vlastito kulturno i jezično izražavanje... zatire se nacionalno u svakom pogledu - folklor, običaji, jezik, relgija... jer se krivo vjerovalo da će razlike razjediniti Jugoslavene... godine su prolazile, paranoja jačala, a agresor nije dolazio... narodi su se počeli okretati jedni protiv drugih...

Tito za to vrijeme živi kao rak na bolesnom tkivu Jugoslavije koja sve manje stoji na svojim temeljnim idejama bratstva, jedinstva, jednakosti i socijalne države... Za Tita se organiziraju skupi sletovi, parade, kupuju se avioni, jahte, vile... ekonomska politika države nailazi na neuspjeh za neuspjehom, a gospodarstvo se sve više počinje oslanjati na međunarodnu pomoć koje ne nedostaje jer u blokovskoj podjeli svijeta i Zapadu i Istoku odgovara imati tampon zonu na vječnoj granici svjetova i buretu baruta - brdovitom Balkanu... Jugoslavija sve više postaje država ovisna o stranom kapitalu... jednakost u radničkoj klasi je postignuta - svi imaju i svi imaju malo... opće osiromašivanje naroda je najlakši put do jednakosti... čeka se u redovima za kruh, neki puta se čeka i bez da se zna na što se čeka... jer gubitak mjesta u redu može značiti glad... ipak, kad kolona na čelu s Titom prolazi, vrijeme staje... i svi moraju pozdraviti velikog maršala... u školstvu se provodi beskrupulozno pranje mozga i pokušava se silom i pogrešnom dijalektikom, kroz poremećen sustav vrijednosti, nametnuti jugoslavenstvo... djecu se odvodi na streljane da usavrše svoje pucačke sposobnosti, a kao pioniri morali su se zakleti na vjernost vladajućem totalitarističkom režimu (vrlo slično zakletvi Hitlerjugenda)... svako neslaganje s režimom se sankcionira na najgori mogući način - izdaja se kažnjava smrću... provode se progoni neistomišljenika, a zatvori u Lepoglavi, Gradiški, i ostalim mjestima su prepuni... politički zatvorenici odvode se na Goli Otok gdje se nekima i gubi trag, a logor u Jasenovcu je sada prihvaćao ''ustaše'' i ''fašiste''... Strah od otkrivanja istine o partizanskim zločinima je prevelik i tajne službe (UDBA) uklanjaju svakoga tko se bavi time... brojni intelektualci, mahom hrvatske narodnosti, nestaju, a priličan broj odlazi u emigraciju gdje neki ne uspjevaju pobjeći od UDBA-e, najpoznatiji slučaj je onaj Brune Bušića koji je nakon sloma Hrvatskog proljeća emigrirao u Pariz gdje je ubijen 16. listopada 1978.

Za to vrijeme, srpska politička elita nastoji održati sve visoke funkcije u svojim rukama... Srbi postaju privilegiran narod u državi ''jednakih''... Srbija je ekonomski i gospodarski najrazvijenija država Jugoslavije, ostatak zemlje daleko kaska... na obali se ograđuju golemi ''privatni'' dijelovi teritorija i proglašavaju srpskima (još krajem rata Hrvatskoj su oduzeti Vojvodina i Neum). Sada sve više jača svijest srpskog naroda o srpskom... te se potiče netrpeljivost prema ''agresorskom'' hrvatskom narodu... milicija, koju većinom sačinjavaju Srbi, nekad i bezrazložno vrši ''informativne razgovore'' s hrvatskim državljanima koje obično karakterizira mučenje, vrijeđanje i prisiljavanje na priznanje... pokušajem gušenja hrvatskog jezika ''Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog jezika'' iz 1968. počinje se buditi hrvatski otpor... Kulminacija sukoba između hrvatske oporbe i Partije dešava se u proljeće 1971. godine, kada je otpor ugušen u krvi... Provociranjem Hrvata nastojalo se prikazati ih kao najlabilinijim elementom u Jugoslaviji i time prikriti stvarne namjere srpske elite - provođenje plana o Velikoj Srbiji koji je sada uzimao sve više maha...

Titovom smrću, nacionalna netrpeljivost i paranoja, koje je nesvjesno stvarao zajedno s Partijom i srpskim političkim vrhom, dovedena su do vrhunca. Sve očitijim propadanjem komunizma, a time i beskorisnosti postojanja Jugoslavije za Istok i Zapad, sve manje stranog kapitala ulazi u zemlju. Inflacija dostiže i 200%, a dinar postaje bezvrijedan. Uvode se bonovi, redovi su sve dulji, a pokušaji štednje poprimaju sve veće razmjere. Samoupravni socijalizam praćen nacionalnom netrpeljivošću doživljava svoj kolaps... pranje mozga se nastavilo, a osnovna načela na kojima je Jugoslavija izgrađena davno su pala u zaborav... ''fasada drži, a temelji klize''... policijska represija, sada vođena isključivo od strane Srba, poprima neviđene razmjere i cijelu Jugoslaviju pretvara u bombu koja otkucava... otkucava sve do 1991...

Pitao sam nedavno jednog kolegu drugačijih političkih stajališta: ''Zašto Tito, a ne Tuđman?'', odgovorio mi je: ''Smatram ih jednakima, ali od ovog prvog je veći vremenski odmak, Tuđmana sam iskusio iz prve ruke''. Makar se ne bih složio s time da su jednaki, jer smatram, a to se i vidi iz ovog mog posta, da je Tito s Partijom svim svojim zločinima odgovoran i za ovaj naš nedavni rat, prihvatio sam to razmišljanje jer o tome bi se još dalo raspravljati... no, tumačenje da je Tito bolji i da se u Jugoslaviji bolje živjelo... to ne mogu prihvatiti... država izgrađena u zločinu, država u kojoj su se zanemarivale osnovne, dobre ideje, država u kojoj nije bilo ni mira, ni hleba, ni slobode, ni pravde, a na sve se to pozivala... zar je to bilo bolje?

No, eto... danas ipak... još ima onih koji će slaviti lik i djelo Josipa Broza kao i šest upaljenih baklji pod njim... još ima onih koji će zadrto ponavljati tu mantru ''nekad je bilo bolje'' i pohađati Kumrovec i Kuću cvijeća, ne shvaćajući da slave pogrešne ideologije... Generacija koja je odrastala gledajući ''fasadu koja drži'' ne može objektivno shvatiti narav Jugoslavije ni Domovinskog rata, ne može shvatiti ''temelje koje klize'', ne može shvatiti da su stvari negdje jednom pošle po zlu... kada? Možda 1991. kako tvrde, odbijajući vjerovati da je to možda ipak bilo 1987., možda u proljeće '71., možda '68, možda 15. svibnja '45., a možda već i jedne kasnojesenske večeri u Jajcu '43... vjerojatno nikada nećemo saznati koliko su zla uistinu počinili Tito i Partija sa pogrešnim ideologijama i kolike su posljedice tih zala... no ljudi koji slave Tita, Partiju i propalu Jugoslaviju potvrđuju jedno... pobjednici pišu povijest... i prolaze nekažnjeno...

Sretan vam Dan Republike!

''Is this the real life,
Is this just fantasy,
Caught in a landslide
No escape from reality...''
Freddie Mercury - Bohemian Rhapsody

Ovaj post je trebao osvanuti ovdje prije sad već tri dana, 24. studenog, negdje oko 19 sati po londonskom vremenu... točno 14 godina otkako je svjetska rock legenda i nevjerojatna te pomalo ekscentrična osoba Freddie Mercury sklopila oči po posljednji put... kako sam ponovno bio spriječen određenim rođendanskim proslavama, a i drugim sitnicama ovih dana... kasnim s planiranim odavanjem počasti... no, ionako je smisao komemoracija da se održavaju s par dana zakašnjenja...

Farrokh Bulsara rođen je u četvrtak, 5. rujna 1946. godine u Zanzibaru, glavnom gradu Tanzanije. Roditelji su mu bili Parsi, a otac civilni službenik koji je radio za britansku vladu. Vrlo rano (sa 8 godina) mladi Farrokh odlazi s obitelji u Indiju gdje pohađa englesku školu St. Peter nedaleko od Bombaja gdje dobiva nadimak Freddie. Njegov talent za umjetnost, a naročito glazbu vrlo je rano otkriven i njegovan, tako da već 1958. Freddie s prijateljima osniva svoj prvi band - The Hectics u kojem svira klavir. U Englesku dolazi 1964. bježeći s obitelji od nemira u Zanzibaru. Freddie se pokazuje kao odličan đak s nevjerojatnim talentom za umjetnost te bez problema upisuje Ealing College of Art gdje upoznaje gitaristu Briana Maya i bubnjara Rogera Taylora koji sviraju zajedno sa Timom Stafellom u studentskom bandu - Smile. Freddieva karizma ovdje dolazi do izražaja, te ubrzo Freddie počinje voditi glavnu riječ u bandu... Tim Stafell ispada iz priče zbog neslaganja sa sve većim promjenama u stilu grupe, a na scenu dolazi mladi basist John Deacon čime je kompletiran početni sastav legendarne grupe Queen. Freddie još dodaje i final touch grupi - ime ''Queen'' i logo sastavljen od horoskopskih znakova članova - dva lava, rak i djevica... Ostalo je povijest...

Moj prvi susret, kojeg se još uvijek rado sjetim, s likom i djelom grupe Queen, a time i Freddia Mercurya desio se jednog popdneva 1992. godine kad sam kao prvašić sjedio pred televizorom na kojem se odjednom počeo vrtiti spot pjesme Innuendo... iako su moji dani učenja engleskog jezika još bili u nezavidnom broju, osjetio sam snagu te pjesme kroz melodiju, muziku, ali i sam spot... tri godine je trajala moja potraga za autorima da bih napokon 1995. godine za rođendan dobio svoj prvi glazbeni CD ikada... Queen - Greatest Hits II... sada sam već bolje razumio engleski i sada me mogao ponijeti i impresivan tekst... ''...if there's a God or any kind of Justice under the sky, if there's a point, if there's a reason to live or die, if there's an answer to the question we feel bound to ask, show yourself, destroy our fears, release your mask...'', a bile su tu i druge pjesme - Under Pressure, Radio Ga Ga, The Show Must Go On... sve jedna bolja od druge... postao sam opčinjen Queenom i njihova glazba me počela oblikovati kao osobu...

Kontroverzna ličnost Freddia Mercurya, popračena kontroverznom glazbom natjerali su me na razmišljanje i daljnje proučavanje njegovih tekstova... nevjerojatno je bilo koliko jedan čovjek život može proživjeti baš onako kako hoće... koliko zapravo čovjek može biti slobodan...

Zamislite da imate jednu jedinu želju na svijetu... npr. svake nedjelje želite pojesti kuglicu sladoleda koliko zapravo morate raditi, žrtvovati svoje slobode da tu želju ostvarite? Da se uopće prehranite? A i da radite čitav život, mukotrpno i teško, i da ste potpuno sputani svojim ambicijama, nitko vam ne može jamčiti da će vam se želja ostvariti... Freddieu se sve ostvarivalo... radio je što je htio i koliko je htio, radio je puno i naporno, ali nikad ne i ono što mu nije bilo po volji... bio je iznad svega ovozemaljskog - ekonomskih, pravnih, političkih, (pa ako uzmemo u obzir i njegovu biseksualnost) čak i prirodnih zakonitosti... bio je osoba koja je išla svojim tempom, koji je na žalost bio prebrz za ovaj svijet... no, bio je osoba koja je uspjela nadići realnost...

Ovdje moram povući paralelu s još jednom takvom osobom... Isusom Kristom... nevjerojatna je sličnost između njega i Freddiea... neka vas sada katolička dogmatika i religijske kontroverze ne zavedu... ne prilazite liku i djelu Isusa puni predrasuda, zazirući od tog imena zbog traumatičnih sjećanja na vjeronauk u crkvi... ne, zamislite ga kao čovjeka... što je i bio... običnog čovjeka koji je nadišao neke zakone i umro za svoja uvjerenja... Krist je kriv što je jeo kukuruz subotom, kriv je što je ukazivao na grijeh iskorištavanja ljudske povodljivosti trgovinom u hramu, kriv je što je na drugačiji način pokušao riješiti spor s Rimljanima... to su sve realne stvari... i Krist je iznad svega ovozemaljskog što je vrijedilo u ono vrijeme - naučava o Bogu kao ljubavi, a ne osveti... i promiče takvu filozofiju... tjera ljude na veću aktivnost u pogledu svoje vlastite slobode... želi im pokazati kako se osloboditi okova života, straha od življenja... nadilazi i prirodno svojim uskrsnućem... koje ne valja zamišljati kao ustanak nekog zombija iz groba, već kao simboliku da njegovo djelo živi i poslije njega... to nam je pokazao i Freddie...

Ipak, na kraju... kako kaže i pjesma ''One by one, only the good die young, they're only flying to close to the Sun...'' svijet je pobijedio... i ograničio neograničivo... i to - smrću... Krist, zatajen, osramoćen, umire u mukama na križu, a zaražen AIDSom i vrlo bolestan te ovisan o kokainu, Freddie umire zarobljen od novinara u svom domu jednog nedjeljnog popodneva 1991. godine... ironično? Ili jednostavno - okrutno?

Eh... to je život... ironičan i okrutan, sputava nas, guši, ubija... istina je da sa prvim udisajem počinjemo umirati... Pročitao sam nedavno negdje vrlo dobar komentar - ''Život je spolno prenosiva bolest koja je 100% smrtonosna'' i to je apsolutno točno... život nam nameće hrpu obaveza i ne daje ništa zauzvrat... osim - vremena... Stoga valja život proživjeti u najvećoj mogućoj mjeri na svoj način... iskoristiti svako nam dano vrijeme onako kako to želimo, a ne onako kako moramo... pritisak društva je nepodnošljiv i prije ili poslije nas mora slomiti, ali onda neka nas slomi barem kao ljude, kao pojedince, a ne kao uniformiranu stoku, ciglu u zidu...

To je ono što sam naučio od osoba kao što su Freddie Mercury i Isus Krist i to je razlog zašto im se neizmjerno divim i zašto ih neizmjerno poštujem... pokazali su kako treba živjeti i zato njihova baklja nikada neće prestati tinjati, te će uvijek iznova u budućim generacijama paliti taj vječni plam... plam života...

Thank you, Freddie Mercury!

''I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...''
Dobriša Cesarić - Balada iz Predgrađa

Po tko zna koji puta je pao onaj isti... stari... prvi snijeg... napisao sam ovdje da nas očekuje duga, hladna zima bez snijega uzdajući se u prognozere, no očito su me prevarili... jer eto... vani snijeg neumoljivo pada... I dok tako nebo lagano istresa tu najfiniju atmosfersku prašinu i dok pahuljice polako klize mi pred očima, vraćam se, kao što to obično bude sa prvim snijegom, u dane svoga ranog djetinjstva... S prvim snijegom uvijek se sjetim jedne prekrasne zimske večeri pred kućom mog dede na Bijeniku, ovdje u Zagrebu, na samom južnom obronku Medvednice... Te večeri nije padao prvi snijeg, ali je padao definitivno najljepši...

Vraćao sam se s ordinarnog sanjkanja na obližnjoj strmoj livadi i pričajući s jednom rodicom začas sam bio došao do samog ulaza u dvorište kad sam zastao i osvrnuo se oko sebe... Cesta je bila zatrpana (tada još Zimska služba nije funkcionirala kako spada), osim rodice uokolo nije bilo žive duše... snijeg je bio napadao do negdje malo ispod koljena, a krupne pahulje su nevjerojatno gusto padale... Mjesec se baš uspio probiti kroz oblake i pokazati se u punom sjaju... time je jednostavno nastala - magija... Na nebu je niknulo i par zvjezdica... no svud oko mene svjetlucale su cijele konstelacije... mjesečina se lomila na pahuljama i zrcalila u napadalom snijegu... I rodica i ja ostali smo bez riječi... pogledao sam prema gore, pahulje su mi padale nježno na lice i kako sam se duboko zagledao u crno nebo, u jednom trenutku učinilo mi se kao da letim... osjećao sam se sretno... sretno što živim i doživljavam taj trenutak... Uskoro smo ušli u kuću gdje nas je dočekala moja baka sa toplim čajem... tada me nevjerojatna toplina obuzela dok sam ponovno kroz prozor promatrao idilu koja se odvijala vani...

U toj našoj kući, razdoblje snijega uvijek je bilo jedno posebno razdoblje... zavejana cesta značila bi da autobusi i kamioni ne voze, a to je jamčilo tišinu i mir... tek pokoji zalutali auto bi romantično upao u taj spokoj... hladnoća bi nas natjerala da ostanemo unutra, na toplome... gore imamo samo peć na drva, no drva nam nikad nije usfalilo i uvijek smo bili na toplome... u dvije prostorije - kuhinja i dnevna soba... kako nije bilo za izlaziti (a kruha je ionako po tom vremenu rijetko u dućanu bilo), baka bi pekla kruh... Deda i ja bismo ugodno ćaskali, kartali ili čak poveli nekakvu raspravu... obično uz vrući čaj ili vino... tu su se i svakakve divote rezale - domaće kobasice, buđole, jegeri... mazao se domaći putar i pilo se domaće vino... zimnica je uvijek bila dobro spremljena i nije usfalilo ni krastavaca, ni paradajza, ni paprike... svega smo imali u izobilju iz našeg malog vrta, vinograda, svinjca... Napisao sam gore da pada onaj isti, stari prvi snijeg... no, ove godine nije u potpunosti isti... nema više ovih idiličnih momenata u kući moga dede... jer po prvi puta taj ''isti'' prvi snijeg pada po njegovom grobu...

Prošlo je pet mjeseci, tri dana, oko sedam sati i tko zna koliko minuta otkako je moj deda zaorao nebeske njive... s njim je otišlo i moje djetinjstvo... sve moje prve spoznaje, saznanja, moja prva uvjerenja, moji prvi snijegovi... sve što sam ikada doživio prvo... Bio je moj deda, moj otac, moj brat i što je najvažnije... moj prijatelj... s dedom sam jeo i pio, s dedom sam radio i dijelio brige, s dedom sam slavio i uživao... s dedom sam živio... Njegova ostavština su ova moja razmišljanja, njegova ostavština je moja osobnost...

I ''kako sad kad te nema?'' pitali bi Prljavci, a pitam i ja... U teškim trenucima kaže mi jedna moja prijateljica uvijek ''Zapamti, Bog te voli...'' i to se pokazalo apsolutno točnim... jer transcendentalno biće koje upravlja svemirom bilo je blago prema meni... Bog mi je poslao jednog svog malenog, živahnog, smeđookog i nadasve neodoljivog anđelčića... poslao mi je Nekog Mog... poslao mi je Nju... s kojom ću od sad proživljavati prve snijegove i sve ostale prve stvari koje mi još život nosi... Vrlo je simbolično što je upravo i samo Ona bila sa mnom tog kobnog dvadesetog lipnja... S dedom je otišlo moje djetinjstvo, a s Njom je počeo ostatak mog života...

Tako se uvijek dešavalo u mom životu, pratila me ta neka karmičko-kozmička ravnoteža... svaki kraj nosi i svoj novi početak... tečem i kad stojim... ''Sinek, ti buš veliki čovek'' rekao mi je jednom prilikom deda... No, čak i da budem, nikada neću biti veći od njega koji me učinio ovime što jesam, a niti ću ikada biti veći od Nje što će me učiniti onim što ću tek postati... Ostajem uvijek tu negdje... držeći se pretežno one zlatne sredine... i odrađujući život na svoj način... ali, nisam sam...

Kažu da kad čovjek umre, duša zasja kao zvijezda na nebu... i znam da me negdje odozgo promatra i ta moja sretna zvijezda koja je čekala nekada sa mnom prve snijegove... a zvjezdica koju imam uz sebe? Eh, mislim da ću Nju zadržati ovdje još neko vrijeme... da zajedno letimo gledajući pahulje...

''Čovjek se rodi umoran, a živi da bi se odmorio.''
Druga zapovijed za lijenčnine

Izbjegavao sam blog posljednjih dana zbog proslava par rođendana koje su samo nicale od subote... No, eto, sad sam tu, ostavljam svoj trag... Rođendane slave u ovo vrijeme sve neki najbolji drugari, pa sam redovno popularan gost na njima... ''Ej, ne možeš me odbit...'' i slično... Posla, dakako, ima i više neg bi ga trebalo biti - sam sam kriv za njegovo nakupljanje, ali šta mogu kad sam kronično lijen, a uz to ne mogu reći ''ne mogu!''... Jest, imao sam sam i ja svojih ''ne mogu, učim'' situacija, ali šta bi onda bilo - ne bih se pojavio na određenom ''okupljanju'', a vrijeme bi potrošio na neku bezvezariju kao što je kompjuterska igra, forum, televizija ili blog ili tako nešto... Jučer nije bilo proslava, bio sam sam kod kuće i nikog živog u bližoj okolici, pa ipak nisam uspio da svratim ovdje, eto, toliko sam lijen. Vrhunac jučerašnjeg dana mi je stoga bila rasprava u slovenskom parlamentu koju sam pokupio na SLO1 (jedan sam od onih ''sretnika'' koji imaju kabelsku) - imali su otvoreni sat... i zadivilo me koliko slovenski političari - nisu lijeni... Istog trena bi imali pred sobom što je onaj drugi rekao, kako je rekao, kojim tonom je rekao, jeli gestikulirao dok je govorio i slično... Moram priznati da su me prilično zadivili... mene koji sam bio zavaljen u fotelju, slinio po sebi i mislio - ''čovječe, kako si ti tako prokleto lijen...'' Onda sam shvatio da onaj tko zadivi mene i nije baš nešto zadivio, pa sam prestao pratiti te njihove farse...

Kronični nedostatak vremena proistječe iz nas samih, iz naše inercije koja je posljedica želje za što dužim i lagodnijim životom... jeste li se ikada zapitali koliko vam vremena oduzimaju rođendanski pokloni? Ali ne oni koji su možebitno korisni, poput šala kape ili dezodoransa (iako nekome i ovo može biti poprilična zanimacija), ili onih što se daju reda radi (kao čestitke ili šalice) nego oni koji su stvarno zabavni... u kojima ste uživali i kojima ste obradovali kad ste ih dobili... npr. Koliko bi mala Lisa Simpson izgubila vremena (uz to i novaca) kada bi napokon za rođendan dobila ono što cijelog svog animiranog života želi - ponija? Prvo - Simpsoni bi morali plaćati poduke jahanja, onda bi ih ona morala pohađati, pa briga za konja - hraniti ga, timariti, pa mogućnost da padne s konja - bolnički troškovi, ležanje, odmaranje, pa moguće cijeli život ostane invalid... pa serija postane dosadna, pa je ukinu... Malo sam pretjerao, ali shvatili ste... K tome još... koliko ljudi gube vremena dok pronađu odgovarajući poklon? I na kraju svega... osnovno pitanje - zašto čovjek izmišlja tolike načine da potrati vrijeme, a tvrdi da nikad nema vremena?

Društvo je izmislio razne oblike trošenja vremena, pa tako eto i ovaj... iz jednostavnog razloga - ovo je ljudima dosadan svijet... ratovi postoje radi lijenosti i dosade... kako je i zašto osvajačima u prošlosti bilo teško obrađivati zemlju, a nije im bilo teško izrađivati oružje, oklope, uzgajati konje, jurišati na brojnijeg i nadomćnijeg neprijatelja? Čisto da bi izmislili novo zanimanje... ratnik... pa pravo - reakcija još jačih ratnika na jake ratnike i pokušaj njihovog ograničavanja, a onda dolazi umjetnost... krajnji oblik lijeka protiv dosade... kad se nije moglo ratovati iz tko zna kakvih razloga (između ostalog - pravo) - voila, eto umjetnina... idemo njima osvajati svijet... čovjek je puno toga izmislio samo da se zabavi... ratove, umjetnost, rođendanske proslave, rođendanske poklone - kupovanje ili izrada, pa moment predaje poklona, pa korištenje poklona... recept za savršeno zamišljeno trošenje vremena za dvije osobe... može li bolje, a da pri tom nitko ne strada?

Život je jedna velika parada pijanstva i kiča... pijani smo od vlastitih užitaka u kiču, a sve oko nas je kič za standarde prirode... davno smo prešli one nužne životne potrebe, i tim načinima ubijanja dosade postali ljudima... ali, što smo sad... kad smo postali robovi svojih ambicija? Kain ubija Abela... je li to karakteristika čovjeka? Pogrešna sredstva zbog previsoko postavljenih ciljeva? Smatram da jest... i to bolesna i degenerirana karakteristika čovjeka... sa svakim danom, sve smo sličniji onom iskonskom, životinjskom... sa sve većim potrebama, luksuzom, sve smo brutalniji... izgubili smo nit racionalnosti i altruizma... pokreću nas interesi i ambicije... a što je još gore ne prezamo pred ničim da ih ostvarimo... nije li to borba za opstanak?

Stoga, divite se neambicioznim lijenčinama... jer oni nisu robovi svojih ambicija... čovjek koji je lijen u okvirima vlastite potrebe (koja je da si osigura nužne uvjete u kojima može biti lijen) najmanje je štetan za okolinu... zato ne razumijem zašto se lijenost (naravno, u spomenutim okvirima zapovijedi ''ne čini drugima što ne želiš da tebi čine'' tj. ''ljubi bližnjeg svog kao samog sebe'') u katolicizmu smatra grijehom... U slučaju neumjerenosti, ona bi bila grijeh, ali tako je i sa svim neumjerenostima... pa i sa neumjerenosti u ambicijama... kada smo skrenuli s puta zlatne sredine? Je li nas ta floskula kapitalizma o lijenosti kao grijehu i konstantni pritisak potrošnje na ostvarivanje vlastitih iracionalnih potreba doveo do granica izdržljivosti, pa i do ruba zdravog razuma?

Postali smo robovi svojih ambicija, parade i kiča... robovi života... izgubili smo poantu zlatne sredine... nadam se da ne i u nepovrat...

Stay lazy and beautiful! ;)

''Postoje u nama neke nepremostive dubine,
Postoje u nama neke stvari neprevodive u reči...''
Đorđe Balašević - Provincijalka

Najbolji počeci su upravo... završeci... tako je idealan početak zime - jesen, koja je ujedno završetak ljeta... Zamislite samo priču koja počinje sa ''Živjeli su dugo i sretno...'', nastavak je zacijelo prilično bolan i vjerojatno uključuje ''ali'', u protivnom se čitatelj neće ni zamarati daljnjim čitanjem... Ovaj blog pokrenut je u vrhuncu završetka... završetka ljeta, jer tako mi pesimisti zovemo jesen... 17. studenog, taman u sredini između 16. i 18. studenog - prvi od kojih je prešućeni (čitaj: bivši) dan grada Zagreba, a drugi od kojih, tj. danas jest dan pada Vukovara... zanimljivo... 16. nastao grad, 18. nestao grad... slično je s rođenjem i smrti - 21:36 - rođen zdravi dečkić, 21:37 - umro papa... ono što se događa u tih 60 sekundi može biti nečiji život, ako stvar stavimo u kozmološke proporcije... (Saganova godina) Dakle... život od 60 sekundi, grad od jednog dana... Naravno u oba slučaja radi se o različitim životima, različitim gradovima i u različitm vremenima... no, opet... nekom tajnom niti povezanima... Smrt je samo ironija života, odgovor prirode na nepodnošljivost življenja... a život je smijeh na tu ironiju...

Ako je tako, ovaj blog nastaje u kozomološki pogodnom času da bude - čitljiv... no, kao što vidite, neću se pretjerano truditi oko toga i nastojat ću čitatelju što više otežati praćenje mojih misli i događaja... 17. je vrhunac jeseni, najturbulentnijeg godišnjeg doba... Oktobarska revolucija, pad Berlinskog zida, pad Vukovara... sve je ovdje... netko će reći da su glave najviše usijane ljeti kad sve počinje, no u jesen nastupa kulminacija... ''Jesen života...'' reći će mnogi starac, ne znajuć zapravo kakve sve tajne skriva lišće koje ''tiho, tiho pada''... ono ipak ima više priča no ono što se budi u proljeće, no, bit će da je starac ipak u pravu - jer jesen jest metafora prirode za smrt, baš kao što je zima metafora za grob, a proljeće za rađanje... ljeto je obično vrhunac - život... nešto bez čega smo svi s jeseni ostali... ali, to tako ide...

Sinoć sam sanjao snijeg... a probudio se uz maglu, ovih dana je nešto hladnije i sve je jasnije da ''dolaze snegovi''... dani su sve nepodnošljiviji za ustajanje, topli krevet mami, zove... pogotovo kad ste kronično lijeni ko your's truly... zima sve više istiskuje ono malo života što se provlači kroz mokre ulice i tjera ljude na zločin - pisanje bloga... ili barem spravljanje šalice loše kave... Čini li se to meni ili je svijet doista postao hladniji? Otuđeniji? Zamislite samo kakva nam zima predstoji - najhladnija u posljednjih 15 godina, a s vrlo malo snijega! Snijeg je najtopliji dio zime... sjećam se da ga je nekad u studenom uvijek u izobilju bilo, a sada - ništa... o čemu se radi? Globalno zagrijavanje? McDonaldizacija? Ili smo svi postali malo hladniji, pa tako i ovaj Planet?

Ljudi su prestali voljeti... ekonomija i pravo, logika, novac, interesi, preuzimaju svijet... čovjek se otuđio, ne samo od bližnjih, sebe, već i od prirode... romantike više gotovo i nema... kapitalizam pušta svoje korijene u svim segmentima života, guši, jede svaku emociju... odgovor je dakako - cinizam, ogorčenost... zima koju osjećamo jednaka je onoj koja je zasigurno bila prisutna u Vukovaru 19. studenog 1991. i danima iza toga... kada su topovi utihnuli... zamislite samo tu jezu... kada ni nade više nema... samo grobna tišina... nema više ni onog zanosa u srcima što su ga branili, pa čak ni mržnje onih koji su ga napadali... zrakoprazni prostor lišen svake emocije... samo studen... i tisuće nespokojnih duša umrlih na pragu 21. stoljeća zbog pogrešnih ideala...

Čovječanstvo je umrlo prije nego je zaživjelo, njegova jesen stigla je prije života, i tu priča ne prestaje... o, ne, naprotiv... biva sve jesenije...

''Meni je ipak najdraži... početak...''
Arsen Dedić - Ne daj se, Ines

Evo ga... u svom svom sivilu izlazi prvi post prvoga dana prvoga bloga. Odličan početak! Već u prvoj rečenici prvoga posta prvoga dana prvoga bloga zvučim ko Nietzsche, pomahnitali sifilitičar preminuo negdje tamo u 19. vijeku... no, o njemu malo kasnije, ovdje se veće stvari dešavaju... ili zapravo... ne?

Pritisak društva, kojem očito redovito popuštam, nalaže mi da ovo pišem... a šta je ovo zapravo ako ne hrpa ne bu loza *neg bu blog*? Mislim, kome se ovo uopće da čitati? Da, da, skočit ćete - blog se piše za sebe, iz svoje potrebe, bla bla.. ali stvarno, mislim, ljudi... pišete javni dnevnik... hellooooouuuu?! Nije li to možda odlika zdravih, stasalih egzibicionista? Zanemarite traljavu anonimnost koju vam kakti nudi net - sve je tu javno... od kuća, bicikla, sarme, do žena... sve... pa tako i vi... hm.. do sad - vi, a od sad - mi...

No dobro, kad smo već ustanovili kako je ovo jako pametno i nadasve zdravo za raditi... ajmo na posao... (uvijek sam bio za izvođenje stanovitih šala, pošalica, psina i gluposti koje na ovaj ili onaj način ubijaju vrijeme, a time i mene) Ne znam još puno s ovim svim stvarčicama koje mi medij cyberspacea nudi, ali preambiciozno vjerujem da ću uskoro savladati i te funkcije i funkcijice, pa možemo svi zajedno očekivati za ova slova ljepšu okolinu od ove sive praznine koja mi se nekako činila najviše pragmatičnom za potrebe ispunjavanja mog vlastitog komadićka virtualnog svemira mojim vlastitim tlapnjama...

Stoga, drage moje dame i gospodo, s velikom neizvješnošću vas pozdravljam i želim vam ugodan boravak ovdje... u jednoj sasvim običnoj rapsodiji...